Zbog primjetne površne i brzoplete prakse znamenovanja znakom križa, ovim tekstom želimo potaknuti na svjesno činjenje istoga. Znamenovanje znakom križa veoma je staro. Sv. Augustin veli: Znakom križa se posvećuje Gospodnje Tijelo, posvećuje krsni zdenac, zaređuju se svećenici i drugi službenici, zapravo posvećuje se sve ono što, po zazivanju imena Kristova treba biti sveto. U samim početcima je to bio isključivo znak križa načinjen palcem ili kažiprstom na čelu. Početkom 5. st. javljaju se dva načina križanja: palcem i kažiprstom, što označava dvije naravi u Kristu (božansku i ljudsku) ili, sve češće, s tri prsta (kažiprst, palac, i srednji prst) što označava Presveto Trojstvo. Veliki znak križa, kako ga mi danas činimo, uveden je vjerojatno u nekim samostanima u 10. st., a službeno tek s tridentskom reformom u 16 stoljeću.

Svećenik Romano Guardini piše: Na križu je naš Gospodin otkupio sve ljude. Po križu posvećuje svakog čovjeka, svega, do posljednje niti njegova bića. Radi toga se križamo prije molitve, da nas križ uredi i sabere, da nam misli, srce i volju utopi u Boga. Križamo se poslije molitve, da ostane u nama što nam je Bog darovao. Križamo se u napasti, da nas jača. U nesreći, da nas čuva. Kod blagoslova, da u svoju dušu primimo svu puninu Božjeg života, da taj u njoj sve oplodi i posveti. Misli na to uvijek, kad se križaš. To je najsvetiji znak što ga imamo. Čini ga pravilno, polagano, na dugo i široko, promišljeno. Tada će obuzeti sve tvoje biće, vanjštinu i nutrinu, tvoje misli i tvoju volju,
osjećaje i ćud, svu tvoju djelatnost. I po njemu će sve označiti, obilježiti, posvetiti u moći Kristovoj, u imenu trojedinoga Boga.